Knjiga „Snovi su mi izatkali stihˮ delo je Sonje Milovanović, nastavnice lajkovačke O. Š. “Mile Dubljević”, u izdanju Međunarodnog udruženja “Stihom govorim” iz Bijelig Polja. Za korice knjige korišćena je slika “Nađena nit” ‒ Milutina Obradovića, dizajn i priprema za štampu uradio je Vaso Obradović, a urednik knjige i recenzent je Slobodan Zoran Obradović.
Ono što je zanimljivo, prva knjiga nastavnice Sonje nije tek izašla iz štampe. Knjiga je uistinu vredna pažnje i još jedna u nizu je potvrda, da tu u našem okruženju uvek postoje neki tihi i nenametljivi ljudi, koji predano i sa velikim entuzijazmom rade i ostavljaju trag za sobom. U književnim krugovima se za Sonju Milovanović zna, u lajkovačkim krugovima i ne toliko, osim među onima koji su imali priliku da sa njom rade i sarađuju.
Sonja Milovanović, nastavnica srpskog jezika i književnosti, živi i radi u Lajkovcu. Piše pesme za decu i odrasle. Voli rad sa decom i često organizuje aktivnosti u okviru dramske i literarane sekcije u školi, na taj način nastoji da probudi ljubav kod mladih prema književnosti i podstakne ih na kreativno stvaralaštvo. Sa svojim đacima veoma uspešno učestvuje u svim kulturnim dešavanjima u školi i u lokalnoj zajednici. Kroz rad sa decom doprla je u dubine njihovih duša i baš iz te velike ljubavi proistekli su i njeni najlepši stihovi.
Objavljivala pesme u đačkim i studentskim časopisima, Zbornicima radova, u Zborniku pesama za decu ‒ Udruženja Mokranjac, „Olovko ne ćutiˮ Barajevo i u zajedničkim zbirkama pesama Stihom govorim 1,2,3, 4. i 5. i 5+. Knjiga „Stihom govorim 5+“ realizovana je u okviru IPA projekta „Evropa za kulturu, Kultura za Evropu”. Objavila je samostalnu zbirku pesama “Snovi su mi izatkali stih.”
Uskoro objavljuje još dve zbirke pesama: zbirku pesama za decu „Mi najmlađi istinu znamaoˮ i zbirku pesama za odrasle „U leptira bih da se pretvorimˮ.
Ilustracije radi, učestvovala je u poslednjih 10 godina na mnogim promocijama i čitala svoje pesme u Beogradu, Novom Sadu, Prijepolju i Bijelom Polju, Batočini… Pesme su joj višestruko nagrađivane. Upravo je dobila treću nagradu za pesmu Ako voliš, a dodela nagrada će biti 21. septembra…
Bilo bi lepo, da se Sonja Milovanović u bliskoj budućnosti na jednoj književnoj večeri predstavi lajkovačkoj publici. Lajkova;ka publika je tek sporadi;no imala priliku da se upoyna sa njenim stvarala[tvom.
Evo šta o nastavnici Sonji i njenom stvaralaštvu kaže Slobodan Zoran Obradović, urednik i i recenzent njene prve knjige:
“Kad neko gaji kult pjesme čitav život, njeguje, čuva i pronosi tananost i suptilnost riječi koje bi da oslikaju unutrašnji svijet čovjeka i čovječanstva, pa mu još i izbor profesije opredijeli ljubav ka književnosti, onda se taj neko teško odlučuje na korak – da iskorači i sam u svijet objavljenih knjiga… pridruži se čitavoj armiji „ludaka“ koji su raskrilili dušu, podijelili svoje dubine i visine, svoje tišine i buku, svoj mir i nemir. Ne zbog toga što prezire te kojima će se pridružiti, već zbog odgovornosti da ne banalizuje sopstvene standarde i kriterijume neobjektivnošću koju čovjek ima kad sudi o sebi. Vjerujem da je to razlog zašto je ova knjiga književni prvijenac Sonje Milovanović, koja od svog djetinjstva piše, objavljujući i dobijajući priznanja za svoje stvaralaštvo u mladosti. A možda je i ta činjenica da je sačekala omogućila da ostane njen stih mladalački, ali ne nezrio i infantilan, već naprotiv snažan i sažet, jasan i precizan, ali energičan, duhovan i elegičan na momente sa konačnim raspletom koji nosi optimizam u svom prizvuku.
Knjiga koju su izatkali snovi, kako sam naslov kaže, ne može, a da od samog početka čitaoca ne uvede i provede galerijom boja, svjetlosti, snažnih emocija direktno iskazanih, ali i onih koje se slute i naziru iz metafora majstorski korišćenih. Sve to autorka daruje čitaocu na jedan miran način svedeno, ukrašeno s mjerom kitnjasto, a ipak snažno, sa ritmom u riječima i metrikom koja daje melodije svakom retku, svakom stihu kao da dodjeljuje notu koja se može čuti i iz svake se može osjetiti ljubav. Ljubav kao katarza, ljubav kao smisao, ljubav kao svrha, ljubav kao suština. Autorka je iz klasične ljubavne pjesme, iz klišea iskoračila upravo na način što je stavila znak jednakosti u bitnosti drugog u odnosu na sebe. Ne pričam o ljubavnoj poeziji koju piše žena muškarcu ili muškarac ženi, već o poeziji koja veliča samu ljubav, ili bolje reći pokušava da je definiše kao najveću vrijednost u relaciji među ljudima.
Savremeni čovjek postaje patnik, nesrećan i usamljen. A to postaje zahvaljujući prividu da svakodnevica, banalizovana i svedena na prečice, na uzimanja svega materijalnog što može da se dohvati, zasnovana na sebičnosti – donosi mu radost. Ta vrsta radosti i sreće je kratkog daha i put u sunovrat i otklon od prave ljudske biti.
Autorka u svojim stihovima daje putokaz za koji se i ona možda plašila da je izgubljen, ili da ga je neko ili nešto uklonilo. Suština je da se ti putokazi mogu vidjeti samo iskrenom i čistom dušom, poput dječje i rijetki su oni koji ostare, a mogu da još uvijek vide te putokaze, a bogatstvo je ko još o tim putokazima ima moć da pjeva. Ta sačuvanost dječijeg grumena duše u autorki vidi se i u možda dvije najljepše pjesme za tinejdžere „Matejinoj pesmi“ i „Pesmi za Mateju“.
Sonja je ovom knjigom zakoračila u svijet pisane riječi i avanturu kojoj se raduju sanjari da stihovima satkanim od snova dodirnu javu i ja joj na tome čestitam i želim da u tom svijetu ostane što duže.”
