Piše: Toma Petrović

Starije generacije Lajkovčana koje su putovale u Lazarevac u školu, bilo da je to gimnazija, elektro, rudarska, hemijska tehnička ili zanati, sa manevarkom i dvoja G kola, ili kasnije dva manja putnička vagona, odlično se sećaju stajališta Beli brod u selu Ćelije, odmah iza mosta na Kolubari. Ustvari to nije bilo samo obično stajalište već mala industrijska stanica sa dva koloseka i skretnicom gde se odvajala industrijska pruga za krečanu „Dimitrije Tucović“, koja se u početku zvala „Dinara“ i „Sava“. Ranije je tu bio samo kamenolom odakle su vozom Petar Putnik i njegov ortak Vasa Jeremić-Ćelijanac prevozili i prodavali kamen. Nekako u to vreme je građena fabrika „Ivo Lola Ribar“ u Železniku, a i Beograd se izgrađivao, pa su ogromne količine kamena prevozili železnicom do Železnika. Najpre su imali ciglanu sa velikim dimnjakom koji i danas odoleva vremenu, i koji je svojevrsni simbol Ćelija (ćelijanski ringlov), jer je pre više decenija kvalitetno sazidan. Zemlju za ciglu dovozili su „industrijskom železnicom“ na konjski pogon. Zemlja, više glina, dovožena je iz zaseka Albanija ili tačnije Mokro polje uskom prugom koja je krivudala kroz selo, jednim delom išla po trasi buduće Ibarske magistrale i spuštala se u ciglanu. Na tom stajalištu kod mosta na Kolubari uvek je bilo putnika, što đaka, što meštana sela koji su raznim poslovima putovali do Lajkovca ili Lazarevca kome su kao selo nekada pripadali. Tu je još 1908. godine izgrađena stražara, letnja kuhinja i šupa za čuvara prelaza, pošto je most bio izgrađen za mešoviti, drumsko-železnički saobraćaj pa su postojale rampe sa jedne i druge strane mosta koje su zatvarale put kada je voz prelazi preko mosta. Radilo je više njih u toj karauli (Voja Fišeković, Stanko Jeremić i dr.) a najviše se zadržao Milić Bliznaković koji je sa suprugom tu i stanovao dok nije sazidao kuću u Ćelijama.
Otkud naziv stajališta Beli brod!?
Nekada davno, još u „tursko vreme“ postojala je vodenica nizvodno od železničkog mosta, otprilike između sadašnjeg mosta na Barskoj pruzi i novoizgrađenog betonskog mosta preko koga se izlazi na Ibarsku magistralu. Turci su dolaskom u naš kraj zatekli između dve reke, Kolubare i Ljiga, velike bare i močvare. Naime, Ljig je tekao pored kamenoloma u Ćelijama i dalje kroz jabučki atar sve do brda i kamenoloma Ostenjak u Gaju. Kolubara potiče od reči colubra i na latinskom znači zmija. Pod tim imenom je označena na karti našeg kraja koja je štampana još u vreme Rimljana i koju posedujem. Kolubara je pre regulacije neverovatno meandrirala, pa je pogledom sa visine upravo ličila na zmiju. Proticala je kroz lajkovačke potese, blizu sadašnje Ložionica i žel. stanice, pa dalje ispod kamene ćuprije kroz današnju staraču Cigankara do ispod Ivanovića (Žižića) kuća u Jabučju. Na tom mestu Ljig se ulivao u Kolubaru. Kada su bile velike poplave ceo taj prostor između Kolubare i Ljiga bio bi poplavljen. Pričalo se da je reka zbog tih bara koje su je okruživale u tursko doba po tome dobila ime. Međutim, Kolubara se pominje još u 1313. godini, dakle pre Turaka. Po prestanku kiša, kada se voda povlačila Turci su primetili da se voda sliva prema Ljigu i da je dosta veći pad na tu stranu odnosno da je korito Ljiga dublje. Po legendi, to im je rekla neka baba za dve čizme dukata. Sinula je ideja da Kolubaru „uvedu“ u Ljig na mestu sadašnjih sastavaka. Sirotinja raja je to kulukom uradila i tok Kolubare ostao je prazan i, može se reći, više vekova su postojali dokazi za to, a postoje i danas u vidu bare Cignkare i ostataka jedne vodenice koje Jabučani izoravaju u vidu manjih komada cigle i crepa u Jabučkim potesima pa i danas taj deo zovu Vodeničina. Time su dobili mnogo veće površine plodnog zemljišta koje nije toliko plavilo.
Turčin koji je napravio vodenicu oformio je čitavo domaćinstvo na tom mestu. Napravio je sebi kulu od belog kamena i pošto je u vodenicu dolazilo dosta pomeljara otvorio je i mehanu. To imanje je nasleđivano stotinama godina sve do odlaska Turaka sa naših prostora, a vodenica je sve vreme mlela, odnosno bila aktivna. Njihovim odlaskom sve to je zapušteno a i Kolubara odradila svoje. Kasnije, oko 1820. godine na tom mestu napravljena je jabučka vodenica na Belom brodu sa osam kamenova i dosta poredovnika. Bila je u to vreme najčuvenija vodenica na Kolubari. Za kopanje jaza bila je potrebna dozvola lično Knjaza Miloša. Miloš je tapijom o dozvoli kopanja jaza dao na korišćenje i 7 hektara plodne zemlje oko vodenice. Ponovo je sazidana kafana na istom mestu i radila je dug vremenski period. Vlasnica kafane jedno vreme bila je izvesna Coka koja je ujedno bila konobarica i kuvarica. Najomiljenije jelo bio je čorbast pasulj a Coka je, što zbog oskudice i siromaštva a malo i zbog zarade po tri puta kuvala iste kosti od pastrme samo da zamiriše. Gladni pomeljari, gledajući u Coku nisu to ni primećivali. Parčetom sredine od tek ispečenog hleba od brašna iz vodenice zadovoljno su uz blag osmeh brisali usta. Bila je aktivna skoro do početka izgradnje Barske pruge. Uzvodno od vodenice postojao je prelaz na mestu gde je reka bila široka a plitka i taj prelaz ili „gaz“ bio je aktuelan dugi niz godina, sve do izgradnje gvozdenog železničko-drumskog mosta u Ćelijama 1908. godine. Mi, stanovnici srednje Kolubare svako mesto gde se reka može pregaziti ili spustiti sa kolima do vode ili pak preći na drugu stranu, a uz to ima i nanešegog šljunka i peska nazivamo brod, a ono što plovi mi Kolubarci zvali smo lađom (T. Bajić, Stara jabučka vodenica na Belom brodu). I upravo iz tih razloga i taj prelaz u Ćelijama nazvan je brod, a pridev beli dobio je po belom kamenu od kojeg je Turčin pravio svoju kulu na obali reke koja još uvek, kada je velika voda, odronjavanjem otkriva taj beli kamen. Takođe, šljunak koji se vidi u tada čistoj Kolubari zbog čestih prelazaka prako njega bio je opran pa se i on beleo koliko je bio čist. (U ugovoru despota Stevana Lazarevića i ugarskog kralja Žigmunda iz 1426. godine pominje se naziv castrum Brodare, što odgovara ovom prelazu preko reke i ćelijanskom zaseoku Beli brod). Otuda naziv Beli brod po kome je i stajalište na pruzi Mladenovac-Valjevo, 1908. godine dobilo taj naziv, a nalazi se u selu Ćelije. Taj prelaz koristio je Miloš Obrenović kada je sa svitom išao iz Kragujevca u Valjevo, najčešće u posetu proti Mateji Nenadoviću jer je prota kao veoma pismen, za razliku od Miloša, odgovarao na svu diplomatsku poštu. I Karađorđe je koristio nekoliko puta taj prelaz preko reke, a i 1806. godine kada je na poziv Prote Mateje došao u Valjevo sa vojskom da spreči Turke sa Hadži-begom, koji su nadirali iz Bosne, da pale Valjevsku i deo Šabačke nahije. Na tom putu Karađorđe je logorovao i odmarao vojsku u Lajkovcu. Kada su išli od Topole prema Valjevu, kada je voda bila manja, prelazili su reku na Belom brodu i na putu za Valjevo spavali u tadašnjem manastiru Stepanje. Kada Kolubara nadođe od Ćelija su išli do Županjca, prelazili preko kamene ćuprije na Ljigu koji je tekao u blizini sadašnje ibarske magistrale i spavali u manastiru Bogovađa odakle su put nastavljali preko mioničkog atara do Tešnjara u Valjevu. Prelaz na Belom brodu je bio toliko atraktivan da je i reka Kolubara „igrala ulogu“ francuske reke prilikom snimanja filma „Čuvaj se La Tur“ čiji je jedan kadar sniman upravo na tom prelazu.
Postoje mnoge legende o ljudima i događajima vezane za prostore gde se sada nalazi selo Ćelije, još od Rimljana i Srednjeg veka. Neke si istinite ali neke su i plod ljudske mašte. Još pre dve decenije neke od njih, a na osnovu priča starih Kolubaraca, zapisao je, na sebi svojstven način, lajkovački profesor Raško Jovanović.
Selo Ćelije, nalazi se u opštini Lajkovac na nadmorskoj visini od 110-180 metara. Pripada Šumadiji ali ga samo reka Kolubara deli od Zapadne Srbije. Nekada je pripadalo Dunavskoj Banovini i kasnije, jedno vreme, opštini Lazarevac. Kroz selo prolazi pruga Beograd-Bar i Ibarska magistrala koja dalje vodi ka Jadranskom moru. Selo je bogato izvorima, a osim Vrelina i Bukovca ima još nekoliko bezimenih izvora. Kroz selo protiču potoci Kamenica, Bukovac, Lađevac, Bunarić, i reke Kolubara i Ljig. Sastoji se od 13 zaseoka: Albanija, Vrače Brdo, Mokro Polje, Čovka, Obrenove livade, Poljana, Perilo, Bukovac, Lađevac, Beli brod, Obradovića kraj, Čuk i Vreline, uglavnom raspoređenih po kosama. Seoska crkva podignuta je 1923-1924. godine kao kosturnica srpskih i austrougarskih ratnika izginulih u Kolubarskoj bici 1914. godine na temeljima nekadašnjeg manastira posvećenom Sv. Đorđu koji je podignut tokom 14. ili početkom 15. veka. Manastir se sastojao od jednobrodne crkve i nekoliko manjih zgrada. Crkva koja je završena 1924. godine da bi već 1925. služena prva Liturgija, dakle pre 100 godina.

Obnavljanjem crkve Sv. Đorđe 29. jula 2006. godine ponovo je nastao manastir. Bilo je nekoliko igumana, Makarije (Tošić), Filotej (Jovanović) i otac Dositej (Radivojević) koji koji je došao iz Hilandara i nakon toga postao episkop vojni (inače je završio vojnu akademiju). Sadašnji iguman je otac Evstatije (Dragojević) koji je došao iz Crne Gore, iz manastira Đurđevi stupovi kod Berana. Sadašnji meštani Ćelija i drugi redovno idu na božije službe u manastir, a pogotovu na dan Svetog proroka Jeremije, 14. maja kada je seoska preslava i kada se služi Liturgija. Takođe, u manastirskom dvorištu obeležavaju se prigodni kulturni i drugi događaji. Meštani Ćelija i okoline početkom 20-ih godina (1923-1924) prošlog veka počeli su skupljanje kostiju izginulih ratnika obe vojske, ispirali ih u Kamenici, sušili, pakovali u bele vreće i sahranjivali u zajedničku kosturnicu ukopanu ispred crkva. Pretpostavlja se da su skupljene kosti od 3 do 5 hiljada izginulih ratnika, uglavnom sa Vrače brda, ali i sa Čivke i Čuka. I Austrijanci su bili zainteresovani za ta iskopavanja pa su čak i plaćali radnike koji su to radili.

Foto: Iskopavanje kostiju izginulih boraca, srpskih i austrougarskih, poginulih u Kolubarskoj bici
Kasnije je najveći deo tih posmrtnih ostataka prenešen u lazarevačku crkvu, hram Svetog Dimitrija, koja danas slovi kao kosturnica. Pri renoviranju crkve otkriven je grob srpskog velmože iz srednjeg veka. Veruje se da je to grob Grgura Brankovića, sina Đurđa Brankovića. U popisu nahije 1528. godine spominje se selo Kamenica. Drugi naziv sela bio je Dragilići. U selu je tada bilo 10 domova pod nadležnošću vojvode Mustafe. Prema popisu Beogradske nahije iz 1560. u selu je bilo 6 domova. Ćelije (kao manastirske kelije-ćelije) kao naselje se prvi put spominje 1811. godine, a 1818. godine u njemu je bilo 25 kuća. Godine 1844. Ćelije je imalo 42 kuće sa 247 duša. Na primer po popisu iz 2002. selo je imalo 669 punoletnih stanovnika u 286 domaćinstava a 2022. godine imalo je 625 stanovnika, što je očigledan demografski pad. Za vreme Prvog svetskog rata, na teritoriji ovog sela vodila se Kolubarska bitka. Selo je potpuno stradalo, a brda su bila preorana od granata koja su mesec dana padala po njima. Vrače brdo je uzvišenje u selu, iznad Ibarske magistrale, koje dominira delom prema Ćelijama i Lajkovcu. U narodu postoji verovanje da su ovde deo života proveli Sveti vrači Kozma i Damjan i da brdo po njima nosi ime. Postoje još neke legende o nastanku imena ovog brda.
Zajedno sa vrhom Čovka koje je u neposrednoj blizini, poznato je iz Prvog svetskog rata i Kolubarske bitke gde je 20. novembra 1914. godine, iznad sela poginuo i Dimitrije Tucović, istaknuti srpski socijalista gde je podignut spomenik njemu u čast.
U blizini ušća Ljiga u Kolubaru na kilometar južno, otkriveno je arheološko nalazište Anine. Meštani smatraju da su se ovde nalazili hanovi, pa otuda i naziv Anine (Hanine). Zemljište na kojem se nalaze otkriveni i neotkriveni zidovi vile rustike pripada opštini Lajkovac. Anine ne svedoče samo o prisustvu Rimskog carstva na ovim prostorima, već i o srpskoj despotovini Brankovića i Lazarevića. Kada su započela istraživanja, arheolozi nisu slutili da će na lokalitetu Anine, otkriti ostatke raskošne vile, te brojne objekte gazdinstva nekog bogatog veleposednika iz rimskog doba. Serija otkrivenog novca (preko 3200 primeraka, za sada) pokazuju da se u prostoru kompleksa intenzivno živelo od sredine III do osamdesetih godina IV veka. Otkrivene monete obuhvataju raspon od 349. do 383. godine. Najbrojniji nalazi kovane bronze potiču iz vremena imperatora Konstantina do Gracijana. Nažalost radovi na otkopavanju su iz meni nepoznatih razloga prekinuti pa sada onaj otkriveni deo na neki način propada a i posetioci za uspomenu na dolazak na taj arheološki lokalitet uzimaju deo po deo sitnijih iskopina što se već da primetiti.
Ćelije se može ponositi i sa dva borca iz tih starih vremena koji su nosioci Karađorđeve zvezde. Prvi je:
MIHAILO MARKOVIĆ, zv. Čeda Pop, zemljoradnik i rezervni narednik (Ćelije, Lajkovac, 30. XI 1888 – Položaj Zeleni krš – Zeleni plato, decembra 1917). Otac Jovica i majka Milenija, poljoprivrednici. Završio je osnovnu školu i ostao u selu da obrađuje sopstveni posed od 3 hektara i 20 ari. Redovni vojni rok regulisao je od 26. aprila 1910. do 26. oktobra 1911. godine u III četi III bataljona VII pešadijskog puka Kralj Petar I u Beogradu. Kao rezervni narednik I prvog poziva učestvovao je u oba balkanska i I svetskom ratu. Važio je za velikog junaka jer je počinio više herojskih podviga. Među njima se posebno ističu ona dva za koje je odlikovan. Zlatni vojnički orden Karađorđeve zvezde sa mačevima dobio je ukazom FAO 11.107, od 15. jula 1915. godine za postavljanje torpeda na ušću Save u Dunav, koji je imao cilj da brani nadiranje neprijateljske vojske preko Save i Dunava ka Beogradu. Srebrni vojnički orden Karađorđeve zvezde sa mačevima dobio je ukazom 22. 033, od 12. novembra 1917. godine jer je kao vođa bombaškog odeljenja izvršio juriš na neprijateljske položaje i pri tome ispoljio neverovatnu hrabrost i požrtvovanje. Izuzetno hrabar, spretan i požrtvovan smelo je ulazio u okršaje sa daleko brojnijim i tehnički nadmoćnijim protivnikom. Otuda je više puta ranjavan a posebno je bio teško ranjen na Maljenu, novembra 1915. godine. Ni to ga nije odvojilo od svojih ratnih drugova pa je sa njima prešao krševitu Albaniju i hrabro se borio na Solunskom frontu. U braku sa Dragom ostavio je kći Desanku. (Izvor: Milorad Radojčić, Besmrtni ratnici valjevskog kraja u ratovima 1912-1918.)
Nažalost, drugog nosica Karađorđeve zvezde iz Ćelija i pored uloženog truda nisam uspeo identifikovati, i ne samo ja. Očigledno to nigde nije zapisano, pa bi mi dobro došla informacija na tu temu.
Iz sela su mnogi ratnici i drugi prešli Albansku golgotu, neki ostali u albanskim gudurama, neki završili u Plavoj grobnici a nekoliko se vratilo u Ćelije. Jedan od njih je i Radisav Stojić, konjički narednik i ćata, nisilac Albanske spomenice i ordena za vojničke zasluge, rođen u Ćelijama 1887. godine od oca Jovana, zemljoradnik. Bio je učesnik Kolubarske bitke na Vrače brdu, gde je, po priči sina Pavla Stojića koji živi u Ćelijama, 12 dana i 12 noći vođena borba. Odatle je otišao dalje u rat. Prešao je Albansku golgotu, bio na Krfu, učestvovao u proboju Solunskog fronta i oslobođenju Beograda.

Bio je učesnik oba Balkanska i Prvog svetskog rata. Do 1919. godine nije dolazio kući, ali se jednom sa Budimirom Lukićem iz Županjca na neki način javioda je živ.

Foto: Generacija ćelijanskih đaka rođenih 1956. godine sa učiteljicom Verom Lukić iz Šapca
Četvororazredna škola u selu građena je od 1926. a sa radom je počela 23. marta 1932. godine. Električnu energiju selo dobija 1952. godine, vodu 1982, a telefonsku liniju 1978/79. godine. Prvi televizor je bio u Domu kulture 1958. godine.

Fotografija iz 1957, generacija 1947.godište: Gore sa leva na desno – Milan Vranković, Milovan Kamenica, Živorad Kamenica, Miloje Mićić, Dragivoje Milinković, Andrija Sandić, Milan Radivojević, Nebojša Jevtić, Živadin Jevtić, Jovica Mićić, Dragutin Nenadović, Milisav Lazić. Srednji red: Andrija Milovanović, Boban Sandić, Vera Jeremić, Mara Vranković, Grozdana-Vera Jevtić, učitelj Bora Lukić sa sinom Radom, Vera Mićić, Milica Obradović, Radovan Marković, Živorad Jeremić. Treći red: Divna Ostojić, Dragica Lazić, Julijana Đorđević, Slobodanka Sandić, Tomka Jeremić, Jagoda Sandić, Milijana Mićić, Živodarka Sretenović, Vesna Obradović. Čuče: Boško Kamenica i Mija Milinković


Foto: Osnivanje krečane a dole obeležavanje nekog jubileja sa direktorom Rankom Milutinovićem
Teško je napraviti spisak znamenitih ljudi iz Ćelija jer ih ima dosta. Odlučio sam se za sledeće:
- Radovan Beli Marković (1947-2022), naš poznati savremeni pisac, dobitnik velikog broja priznanja iz oblasti književnosti. Ali šta još napisati o Radovanu kada je već sve rečeno. Bila mi je čast što sam ga poznavao i bio njegov savremenik.
- Milutin Milovanović sin železničara – mašinovođe Novaka Milovanovića iz Ćelija. Milutin je doktorirao na Mašinskom fakultetu i postao profesor na istom. Bio je direktor instituta „Kirilo Savić“. Nažalost i on nas je napustio. Imao je sestru Perku, stomatologa udatu za Prešu Markovića, diplomiranog rudarskog inženjera iz Lajkovca i sestru Veru, medicinsku sestru.

Foto: Dr Siniša Kamenica
- Siniša Kamenica rođen 1930. godine, završio je Medicinski fakultet i kao vojni stipendista zaposlio se na VMA kao lekar i dobio čin poručnika. Oženio se Radmilom-Radom od oca Jovana Savovića, učitelja i majke Desanke koji su poreklom iz Crmnice u Crnoj Gori. Živeli su u Baru. Rada je završila Pravni fakultet i radila kao pravnik do penzionisanja. Siniša i Rada u braku imaju sina Žarka, rođenog 1961. godine i živi u Beogradu. Siniša je radeći na VMA kao lekar završio specijalizaciju iz radiologije, a kasnije doktorirao iz oblasti kardiologije-koronografije. Na subspecijalizaciji bio je kod Prof. dr Kulija u Sent Luisu u bolnici Sv. Luka, odnosno Episcopal Hospital – Hjuston u Teksasu gde je usavršio koronografiju. Prvi je u Jugoslaviji uradio koronografiju. Bio je načelnik Instituta za radiologiju i kao pukovnik otišao u penziju.
I mnogi drugi ostaće upamćeni kao znameniti Ćelijanci, Božidar Kamenica, Gordana Milinković, sudija Apelacionog suda, Radmila Savić, dev. Jevtić, Veroslava Jakšić, dev. Jeremić,Mirko Marković, Milan Stolić i drugi.

Foto: Ćelijanska deca su učena iz rane mladosti da rade sa kamenom.
Pored Putnikove i Vase Jeremića ciglane i kasnije kamenoloma u Ćelijama je osnovana krečana koja se u početku zvala „Dinara“ gde je među prvim direktorima bio Ranko Milutinović. Kračana je radila dugi niz godina pod izmenjenim imenima, najpre „Sava“ i konačno „Dimitrije Tucović“ po kome i danas nosi ime. Radila je punim kapacitetom dok nije ponestalo kračnjaka na ćelijanskom Čuku pa su tada otvorili majdan i novu krečanu u Slovcu koja nije bila rentabilna jer je koristila mazut za pečenje kreča. Kasnije je iz tog majdana a i danas se dovozi kamen i od toga peče kreč u pećima na ugalj u Ćelijama. U nekoj reorganizaciji REIK „Kolubara“, 2006. godine, pripala je njima jer su koristili kreč za izradu siporeks blokova u Vreocima. Sada krečana radi sa znatno smanjenim kapacitet.
Već je rečeno da je Beli brod blo stajalište ali i mala industrijska železnička stanica sa jednom levom skretnicom koja je kao osoblje uvek imala po jednog radnika koji je otvarao rampu i po potrebi prebacivao skretnicu. Obzirom na tu malu stanicu i činjenicu da je bila udaljena samo 3 km od, tada, velikog železničkog čvora uske pruge Lajkovca, može se reći da je Ćelije bilo i železničko mestu jer je imalo dosta zaposlenih na železnici. Samo je, npr. imalo 10 veoma cenjenih mađinovođa (Aleksandar Jevtić, Đorđe Jevtić, Nikola Kamenica, Novak Milovanović, Rodoljub Marković, Bogosav Milojević, Miodrag Marković, Sveta Milovanović (radio u Beogradu) i drugi). Tomislav Gavrilović iz Ćelija bio je mašinovođa u Beogradu i vozio je Plavi voz. U njegovim rukama bila je, na neki način, bezbednost lično njega – Tita.

Foto: Uroš Pavlović, prvi predsednik FK „Dimitrije Tucović“
U Ćelijama je postojao seoski fudbalski klub „Ćelije“ koji se uspešno takmičio, ali je 1972. godine zvanično osnovan fudbalski klub pod imenom „Dimitrije Tucović“ koji i sada postiže vrlo značajne rezultate.

Uradili su sanaciju i nivelaciju igrališta koje je postajalo na tom mestu decenijama. Sada prelepo izgleda. Osnivanjem kluba podignuta je i zgrada za svlačionice i restoran koji povremeno i po potrebi radi.

Izuzetno lep prostor koji se redovno održava kao i teren koji se redovno kosi i u sušnim periodima zaliva.

Prvu fudbalski loptu u klub je doneo Radenko Mićić dva meseca posle bombardovanja Beograda 1941. godine. Značajniji rezultati koje je klub postigao: Kup opštine Lajkovac 1984, 1991 i 2003. godine, prvaci međuopštinske lige Valjevo 1976/77, međuopštinska liga Ub-Lajkovac 1997/98, 2001/2002. Članovi kluba su 1987. godine posetili klub „Vuk Karadžić“ u Švedskoj. Ovi rezultati su postignuti do 2002. godine a o rezultatima u novije vreme nisam pisao. Na terenu ovog fudbalskog kluba uz veliko razumevanje rukovodstva kluba utakmice kao domaćin igra i fudbalski klub „Mali Borak“ koji je ostao bez terena iseljavanjem njihovog sela.

Malo je poznato da u Ćelijama postoji privatni muzej. To je ustvari Muzej sećanja porodice Jevtić. Kustos muzeja je gospođa Grozdana-Vera Popović, dev. Jevtić koja je u jednoj sobi svoje kuće u Ćelijama u zaseoku Vreline oformila veoma neobičnu i simpatičnu postavku na specijalno urađenim policama.

Sadrži preko 3000 eksponata u vidu porodičnog stabla po ocu i majci, fotografija, dragih predmeta, suvenira, knjiga (prva i poslednja knjiga Radovana Belog Markovića sa posvetom) pisama, razglednica i svega što je podseća na dedu Velisava, učesnika Prvog svetskog rata, oca Đorđa mašinovođu, majku Kosanu, sestre Radu i Miru i za sve što je vezano za staru železnicu.



Ima tu ordenja, predmeta nađenih na Vrače brdu i Čovki, starog metalnog novca… Vera ima više hobija a jedan od njih je skupljanje kašičica koje je nabavljala svuda po svetu jer je dosta putovala. Ima tu prelepih i jedinstvenih primeraka od kojih neki predstavljaju prave raritete. Ima ih preko 300. Sa tih svojih putovanja po čuvenim svetskim plažama donosila je u teglicama po malo peska tako da u kolekciji ima pesak sa Maldiva, Egipta, Litvanije, Maroka, zemalja Karipskog mora i još nekih od kojih joj je jednu donela unuka Elsa sa plaža Kostarike. Sve je to uredno obeleženo, a cela soba gde to sve čuva je besprekorno uredna. Sa par fotografija pokušaću da vam dočaram bar deo toga.
Stare ćelijanske porodice iz popisa pre Drugog svetskog rata:
Nenadovići, doselio se predak pre Karađorđevog ustanka današnjeg roda Nenadovića (4 kuće, slave Đurđevdan) iz Bosne. Posle Karađorđevog ustanka doselilo se 25 rodova Koraća (Jeremići, 5 kuća), Markovići 4 kuće, Milovanovići 3 kuće, Milinkovići 7 kuća, Đorđevići 3 kuće, Stanisavljevići 2 kuće, slave Sv. Nikolu, a doselili su se iz Koraćice na Kosmaju. Stanisavljevići imaju odseljenike u Jabučje.
Radivojevići 4 kuće, doselili se iz Crne Gore od Vasojevića, slave Sv. Arhanđela.
Obradovići, 6 kuća, Gavrilovići 3 kuće i Markovići 1 kuća, doselili se iz Guncata u Gruži a slave Sv. Nikolu.
Krasići, dve kuće, su iz „preka“ i slave Sv. Jovana.
Lazići su iz Bosne, ima 10 kuća, slave Đurđevdan.
Mirosavljevića (Tomić) ima samo jedna kuća i slave Sv. Nikolu. Bio je samo jedan potomak i ne zna se odakle potiču.
Nešići, ima 9 kuća i potiču iz Bosne, a slave Đurđevdan. Imaju krvne srodnike u Slovcu i Jabučju.
Carevići–Milovanovići drugi, tri kuće, starinom su iz Crne Gore, Kuči, odakle su se doselili krajem 17 veka, a u Ćelije su došli iz Jabučja. Slave Sv. Vasilija.
Stanišići su izumrli.
Jevtići, 7 kuća, praded Jevto Radovanović je došao iz sela Ovčinja (Vejzovići) kod Bajine Bašte (a vode porekolo iz Hercegovine) i slave Sv. Jovana.
Vasiljevići, 3 kuće i slave Sv. Arhanđela, došli su iz Moravaca kod Ljiga.
Markovići – drugi 3 kuće, slave Đurđevdan i ne zna im se starina.
Nikolići, 3 kuće, slave Sv. Nikolu a doseljeni su iz Boljevca u Sremu.
Sandići 8 kuća i Mićići 8 kuća, slave Đurđevdan i doseljeni su iz Bosne.
Pavlovići, 1 kuća, slave Sv. Nikolu, a pročevlje, tj. kuća u koju se uselio slavi Sv. Jovana, došli iz Užica.
Kamenice, 7 kuća, došli iz Županjca, slave Sv. Nikolu.
Stojići, 2 kuće, deda se doselio iz Dučića kod Mionice i slave Lazarevu subotu.
Sretenovići, dve kuće, doselili se iz Čibutkovice i slave Sv. Nikolu.
Milovanovići – treći, 3 kuće, doselili se iz Trnjaka kod Uba i slave Sv. Luku. Imaju krvne srodnike u Vrelu.
Kovačevići, 3 kuće, doseljeni iz Jabučja i slave Lazerevu subotu.
Jestrići, 1 kuća, slave Sv. Vasilija a doseljeni iz Bosute u Kačeru.
Stevanovići, tri kuće, slave Sv. Đurđic i došli su iz Zeoka.
Radojičić, 1 kuća, slavi Đurđevdan i došao ženi u kuću iz Drena.
Ostojić, jedna kuća, slavi Miholjdan i došao iz Strmova ženi u kuću.
Grujičići, ima 2-3 kuće i slave Sv. Đurđa. Mihailo je došao iz Lajkovca ženi u kuću.
Vujadinović, jedna kuća, slavi Sv. Nikolu, starinom je od Užica a u Ćelije se doselio iz Lazarevca.
U prodaji je knjiga „LAJKOVAČKE PRIČE – uspomene na stari Lajkovac“ koja sadrži oko 400 strana i isto toliko fotografija. U knjizi je 66 priča o ljudima i događajima u starom Lajkovcu i okolini. Cena knjige je 1.000 dinara. Može se nabaviti u knjižari na staroj lajkovačkoj pijaci, kod autora lično, ili poručiti na telefon: 0641439199, Viber i WhatsApp ili na e-mail adresu petrovictoma@yahoo.com